U novom romanu "Islednik" Dragana Velikića, snaga emocija jača je od biografskih činjenica. To je bio povod za ovaj razgovor, ali od autora čuli smo i kakve su bile sedamdesete godine, zašto je mentalni fast food štetan po zdravlje i kako je jedna izborna reklama SPS-a promenila neke stvari
Kakva bliskost pisca sa samim sobom! To je prvo što pomislite kada pročitate Islednika Dragana Velikića. On je na iskren, autobiografski način pokušao da otkrije šta se sve dešava iza događaja o kojima pripoveda. A opisuje ključne momente iz svog života, bez foliranja. Svi su skloni da prave bolje verzije sebe, on nije takav niti je u ovom romanu bilo šta šifrovano. „Ako odlazite da se vidite s nekim do koga vam je stalo, odabraćete košulju koja vam najlepše stoji, onu u kojoj ste lepši nego što u stvari jeste. Samim tim se maskirate. Dok sam pisao Islednika, pokušao da sebe vidim u košulji koja baš i nije moja omiljena”, kaže Dragan na početku našeg razgovora.
Da li je ovo roman o majci?
Zahvat je širi i roman se bavi čitavim jednim vekom koji počinje požarom
u Solunu 1917. i okončava se u proleće 2013. godine. U priču sam
smestio živote koji su meni bliski, situacije, događaje... Centralni lik
jeste majka, a postupak je autobiografski.
To nije neka vrsta memoara?
Ne, jer bih onda i naveo da je reč o memoarima. Pada mi na pamet
Selindžer koji nije imao svu onu braću i sestre opisane u svojim
romanima i pričama. Izmislio ih je! Imao je samo jednu sestru. Ali, to
nije važno, jer kad god sam čitao njegove knjige, doživljavao sam ih
veoma lično, kao da su ti likovi deo moje porodice. Identifikovao sam se
s njima jer sam nešto od mog sveta nalazio u Selindžerovom svetu.
Milioni čitalaca na svim jezicima imali su isti takav osećaj. Uostalom,
biografske činjenice nisu bitne nego snaga emocija koje izazovu kod
čitalaca. Kada se to dogodi, onda kažemo da roman živi i da čitaoci
veruju piscu.
Mislite na stvarnost o kojoj pišete i koja je toliko ubedljiva da se mi s njom identifikujemo i na neko vreme uranjamo u priču?
To je ključno za pisca. Knjige koje možete lako prepričati nisu ni
vredne čitanja. Dosadne su. Vrede samo one koje želite ponovo da
pročitate. Ukoliko priča ne pokrene nešto u vama, ona se svodi na puki
izveštaj kako je osoba A upoznala osobu B, i tako dalje. Islednik je roman o jednom vremenu. Život, smrt, ljubav, mržnja, rat, mir ... to su oduvek teme literature. I one su večne, nepotrošive.
U romanu ste najviše obuhvatili šezdesete godine.
Da, ali uvek se pojavi i neko vreme koje je prethodilo svemu tome. Kada
uronite u prošlost, shvatite da ako se nešto menja, onda je to upravo
prošlost. Kako starimo, tako imamo manje optimizma u sebi i menjamo
pogled na našu prošlost. Kada iz starosti gledamo na mladost, sigurno je
da će nam se to vreme činiti lepšim. Ja nisam nostalgičan, ali kada se
setim sedamdesetih i vremena kada su se u roku od samo pet godina
pojavljivali filmovi Pazolinija, Felinija, Bergmana, Viskontija,
Fasbindera, Tarkovskog... danas je nezamislivo da se u nekoliko godina
pojavi čitav buket remek-dela.
U muzici bilo je slično. Vi ste bili muzičar, svirali ste u bendovima.
Da, bili su to Džentlmeni, Siluete, Moira i na kraju sasvim kratko Pop mašina.
Sedamdesete su bile zdrave godine i pored droge koje je i tada bilo.
Onda dolazi pank koji je pobuna i u muzičkom smislu ne može da se meri
sa rokom sedamdesetih. Ceo pank može da se sakrije iza samo pet rok
grupa skoro nasumice odabranih – Džetro Tal, Dorsi, Pink Flojd, Dip Parpl, Led Cepelin...
Kada sam svirao, bilo je nezamislivo da se rokeri mešaju sa
narodnjacima. Danas je to u redu, sve je izmešano i prekuvano, tako malo
toga je al dente. Kada je početkom devedesetih godina SPS na
izbornom plakatu stavio mlade ljude u pocepanim farmerkama, počela je
jedna velika laž koja, kao i svemir, ne prestaje da se širi. Jer, šta su
top šopovi nego laž i prevara.
To će i dovesti do apsurda stvari.
Već je dovelo. Kada je tržište jedino merilo, onda smo u problemu. Trend
je da se sve svede na puki proizvod, a to je štetno. Kao što je fast
fud štetan za zdravlje, tako su i umetnička dela alla fast fud štetna za
naše mentalno zdravlje jer zaglupljuju. Smisao umetnosti ogleda se u
tome da nas navede da razmišljamo, da postanemo svoji, da nismo uspavano
krdo antilopa u savani. Čovek koji ima izgrađen sistem vrednosti nije
pogodan za manipulaciju.
Vi ste pisali jednu kolumnu o top šop ljudima.
Sećam se da sam tada pisao o apsurdu jedne reklame. Bio je u pitanju neki proizvod za masažu. Slogan je glasio otprilike ovako: Body masažer, čarobni proizvod koji će pripadnicama lepšeg pola dati obline koje zaslužuju.
Uzalud sam tražio neku logičnu vezu. Koje su to obline koje žena
zaslužuje mimo genetike? Da li su i boja očiju, visina, težina, oblik
nosa u domenu zasluga? Kakvo lukavstvo! Masažer je jači od usuda. Robin
Hud među aparatima. Ispravlja nepravdu, svakoj ženi daruje onakve obline
kakve zaslužuje. A sve su one zaslužile idealne obline. Imamo telo
onakvo kakvim ga je priroda stvorila. Reklame su red besmislica, red
laži.
Kakve su manipulacije u književnosti?
Hiperprodukcija nagrada. Imamo nekoliko važnih nagrada koje se, bez
obzira na povremene propuste, nisu isprofanisale i zadržale su težinu.
Ne znam jeste li znali da kod nas postoji oko četiri stotine nagrada.
One su odlična podloga za manipulaciju. Imate toliko dobrih knjiga koje
su zaobišle sve te četiri stotine nagrada. Ali, čitalac uđe u knjižaru i
privuče ga banderola na kojoj piše da je knjiga nagrađena. On polazi od
toga da je to dobro i odlučuje se na kupovinu. Uspešni pisci dolaze i
prolaze, ostaju samo oni dobri. Često dobar pisac ne znači i uspešan.
Knjige danas nemaju onu težinu koju su imale, to je civilizacijska
promena.
Niste protiv elektronskih knjiga?
Ne, ali drugačije se čita sa papira. Dokazano je da knjiga koja se
pročita u štampanom obliku ostavlja u nama pet puta trajniji otisak i
utisak nego kada je čitamo sa ekrana. To je deo naše fiziologije. Dublje
primamo tekstove koji su odštampani. Opet se vraćamo na fast fud. Neko
ko bi na kiosku jeo svaki dan takvu hranu, fizički ne bi bio zdrav. Tako
je i sa mentalnim fast fudom.
Rekli ste da je roman Islednik autobiografski. Koliko ste bili iskreni?
Iskrenost i poštenje nisu kategorije koje kvalifikuju književno delo.
Zapravo, iskrenost u literaturi nije isto što i u životu. Nije to ni
pitanje maske. Zašto biste uopšte stavljali masku? Međutim, u naporu da
odnos sa majkom i ocem književno uobličim, oslobađale su se određene
emocije, tako da je to stvorilo izvesnu ubedljivost. Mi sada razgovaramo
i ne verujem da će iko od vaših čitalaca posumnjati u ovo što pričam.
Zašto bi onda posumnjao u priču u mom romanu? Čitaocima nije bitno da li
je moja majka imala crnu ili crvenu kosu. Oni ne reaguju na činjenice
nego na situacije koje se smenjuju, odnosno na to kako je roman
komponovan. Pisanje knjige nije ukrštenica koja se popunjava.
Ako bi bila, onda bez reči vaše majke nikada ne bi mogla da bude sastavljena.
Da, ali te reči u jednom su drugom kontekstu. Književno delo u procesu
stvaranja uspostavlja neke svoje zakone. I slon može da leti, ali da bi
to u romanu bilo logično, mora se stvoriti takva realnost, odnosno
hiperrealnost. Ne možete pisati tek tako.
Vi niste žurili, pisali ste knjigu tri godine.
Da, zato što sam razmišljao o tome u kojoj meri sam spreman da pogledam u
sebe. Osnovno je imati tenziju u romanu. Knjiga mora da bude živa, a ne
puka deskripcija koja mene kao čitaoca uspavljuje. Nastojim da pišem
onakve knjige kakve i sam volim da čitam. Dok pišem roman, svakodnevno i
po nekoliko puta iščitavam napisano. Tako uspostavljam intonaciju. Jer,
veoma je važno da ritam pripovedanja ostane ujednačen od početka do
kraja.
Zato roman neprestano drži pažnju, kao kada gledate dobar film.
Kad god bih osetio da gubim koncentraciju, slutio sam da tu nešto nije u
redu. Zato sam pisao tri godine. Gajto Gazdanov, jedan od mojih
omiljenih pisaca, govorio je da svaki čovek ima dva života. Jedan realni
i onaj drugi koji bi želeo da živi. Tamo gde se ta dva života dodiruju
nastaje literatura. Zato i pišem. I na kraju, sve to postaje jedan
život. Ispunjen ili manje ispunjen.
Komentari (0)